U krošnjama zlatne uvale ostavio sam dušu
Pored osamljenih šetnica za napuštena sjećanja
Gdje samo zub vremena posjećuje stijene
I odbjegli se oblaci prosuli po granama
Nestajem u godinama beskraja
Nestajem u godinama beskraja
U vrtu pored nijeme kuće divim se preživljenim ranama
Prošlost miriše kroz prozore na prilike već viđene, propuštene mijene
Sjene ogovaraju kroz zidove likove što su tvorile
Spriječen sam ukrštenim cestama, koliko je još potrebno skretanja?
Nestajem u godinama beskraja
Nestajem u godinama beskraja
Nestajem u godinama beskraja
Nestajem u godinama beskraja
Dok gubi se kiša u naborima mora
I magla nosi boje po platnu sjetne noći
Dok iščekujem jutro u nečujnoj samoći
Nadajući se da ovaj trenutak neće proći, ali
Nestaje u godinama beskraja
Nestaje u godinama beskraja
I on nestaje u godinama beskraja
I ja s njim nestajem u godinama beskraja
Spriječen sam ukrštenim cestama, koliko je još potrebno skretanja?
Nestajem u godinama beskraja
Nestajem u godinama beskraja
Nestajem u godinama beskraja
Nestajem u godinama beskraja
Za mene ovo je blago
Sebe sam pronašao
Za mene ovo je blago
Sebe sam pronašao
